Ivo Andrić

Ivo Andrić rođen je u Travniku 09. oktobra 1892. godine. Sa porodicom se često selio. Tako je živeo i u Višegradu i u Sarajevu. U Sarajevu je i završio gimnaziju.

Nakon što mu otac umire od tuberkuloze, majka ga zbog nemaštine daje sestri svoga muža u Višegrad koja nije imala dece. Ona i njen muž, austrijski žandarmerijski narednik, odgajaju Ivu. U jesen 1903. godine upisuje se u Veliku gimnaziju u Sarajevu gde stanuje sa majkom.

Za vreme srednjoškolskih dana počinje da piše poeziju i 1911. objavljuje svoju prvu pesmu. Kasnije upisuje  Mudroslovni fakultet Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa u Zagrebu. Dobio je stipendiju Napretka, hrvatskog kulturno-prosvetnog društva iz Sarajeva.

1913. godine odlazi u Beč na studije, ali mu Bečka klima ne prija zbog osetljivih pluća. 1914. godine odlazi u Krakov na Filozofski fakultet. Iste godine na vest o atentatu Franca Ferdinanda, Andrić putuje u Split. Sredinom jula biva zatvoren u mariborsku tamnicu kao pripadnik Mlade Bosne. Za to vreme pisao je pesme.

Marta 1915. mu biva dodeljen kućni pritvor do 1917. godine. Tada je počeo sa pisanjem knjige "Ex Ponto" koja biva objavljena 1918. godine. Nakon kućnog pritvora se vratio u Sarajevo.

1919. dolazi u Beograd gde ga zapošljavaju u Ministarstvu. Rado se družio sa mnogim poznatim ličnostima kao što su Miloš Crnjanski i Sima Pandurović. Radio je u diplomatiji i to u ambasadama Kraljevine Jugoslavije. Bio je smešten u Rimu, Parizu, Madridu, Bukureštu, Gracu, Briselu, Ženevi i Berlinu.

Do 1924. postiže veliki politički uspeh, a te godine je primljen za člana Srpske kraljevse akademije. 1939. njegova politička karijera doživljava vrhunac kada biva postavljen za opunomoćenog ministra i poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu.

Sreo se sa Adolfom Hitlerom i imao bitnu ulogu u pregovorima za Drugi svetski rat. Na njegovu inicijativu oslobođeni su mnogi Jugoslovenski umetnici iz nemačkog zarobljeništva. 1941. novembra meseca je penzionisan, čime se okončava njegova diplomatska karijera.

1944. završava čuveni roman "Na Drini ćuprija" za koji dobija Nobelovu nagradu 1961. Takođe je bio član Srpske Akademije Nauke i Umetnosti.

Njegova najpoznatija dela su: "Ex Ponto", "Nemiri", "Most na Žepi", "Razgovor sa Gojom", "Na Drini ćuprija", "Priče o deci", "Prokleta avlija", "O priči i pričanju", "Jelena žena koje nema" i mnogi drugi.

Ivo Andrić je bio i ostao veoma značajna ličnost Jugoslovenske diplomatije, kulture i umetnosti, i jedan od najkvalitetnijih pisaca međunarodnog modernizma dvadesetog veka.

Umro je 13. marta 1975. godine u Beogradu.