„Prokleta avlija“ se ubraja među romane iako je nešto manja od ostalih romana Ive Andrića. Na nešto manje od stotinjak stranica njegova složenost i bogatstvo priče čitaoca će zaokupiti i još dugo ostati u sećanju. Proglašen kao Andrićevo remek-delo, ipak pripada njegovoj kasnijoj književnoj fazi u kojem je vidljivo da su ga okupirale teme kao što su bosanska prošlost ili gubici s kojima se čovek tokom života susreće.
Analiza
„Prokleta avlija“ pisana je između Prvog i Drugog svetskog rata, a objavljena tek 1954. godine. Iako je jedno od najmanje obimnih Andrićevih dela, nipošto nije i manje tajanstveno, duboko i značajno od drugih njegovih romana. Ovaj roman je složen i bogat te se u njemu može uočiti mnogo opisa likova. Sama radnja romana u osnovi je vrlo siromašna događanjima. Delo nudi mnogo načina za tumačenje šta „avlija“ znači, kao i pojedinih karaktera, ali je najubedljivija svakako perciptivnost avlije, zatvora u Istanbulu i života uopšte. Autor se pita zašto svi moraju biti za nešto krivi i šta bi se desilo kad bi se svi stanovnici Avlije promenili, da li bi ona ostala večna i nepromenjena kao do sad?
Drugi deo romana je više kritika upućena društvu. Manipulacije i sadizam silovatelja, koji je i ranije bio sitni zločinac, zapravo je personifikacija samog Avlije u jednoj ličnosti. Sve njegove osobine, kao što su nepopustljivost, nepristojnost i okrutnost autor prikazuje kroz njega.
Takođe se mora pomenuti da njegova politika koristi kritiku moći kao aparat sile, pa tako roman može da bude i metafora za borbu između svetlosti i tame i zla i dobra u svetu. Bez obzira koliko bili nevini, sistem favorizuje jednog pretežitog pojedinca (tiranina). Nevini su bespomoćni i verovatno podložni još većim nepravdama.
Sadržaj prepričano
Knjiga započinje opisom staze prekrivene snegom koja vodi do manastirskog groblja, tačnije do groba fra Petra. Dva sveštenika, jedan mladi i jedan stariji, nalaze se u ćeliji fra Petra i pregledaju njegove stvari. Usput pričaju i prisećaju se života sa fra Petrom.
Mlađi sveštenik, fra Ratislav seća se Petrovih priča koje su oduvek bile izuzetno zanimljive, a najviše mu je ostala u sećanju ona o njegovom boravku u – Prokletoj avliji, carigradskom zatvoru. Fra Petar je tamo dospeo sasvim slučajno, nije bio kriv, ali je bio u pogrešno vreme na krivom mestu.
Fra Petar je službeno putovao iz Bosne u Carigrad, a u to isto vreme policija je došla do pisma u kojem se pominjao progon hrišćana u Albaniji. Upravo zbog toga Petar je bio glavni osumnjičeni te je završio u zatvoru. Zadržao se tamo čak dva meseca pošto je čekao da se završi spori postupak istrage. U to vreme upoznao je razne ljude koji su se nalazili u zatvoru, njihove priče i sudbinu. Nije mu bio zanimljiv samo život zatvorenika, već je vrlo jasno mogao da vidi i karakter čuvara.
Latifaga Karađoz bio je upravnik zatvora, a nazvan je tako zbog lika iz pozorišta senki. Naime, on je vrlo dobro upravljao životima i tamničara i utamničenih, igrao se njima poput marioneta. On je i sam bio prestupnik, a verovao je da su svi u životu krivi, samo što su neki dospeli u Prokletu avliju, a neki ne.
Fra Petar je u zatvoru susreo i Ćamila, mladića koji je gotovo neprimetno ušao u tamnicu i doneo knjigu. Upravo zbog knjige, fra Petar je i primetio mlađahnog zatvorenika. Njih dvojica su se polako zbližavali, a sporazumevali nemo. Njihove sudbine bile su tako daleko, a sada su bili jako bliski.
Fra Petar je bio siromašni i dobroćudni fratar iz Bosne, dok je njegov novi prijatelj bio mlad, bogat Turčin iz Smirne. Oni su postali prijatelji i saputnici u tom surovom okruženju zatvora.
Ćamil je bio opsednut sudbinom i životom Džem-sultana i fra Petar je upravo iz tih njegovih priča puno saznao o njemu. Isto tako saznao je i sudbinu Ćamila, delom iz njegovih priča, a jedan deo čuo je od Hamila, varalice iz Smirne.
Kako mu je ispričao Hamil, Ćamil je imao majku Grkinju i oca Turčina. Njegova majka bila je prava lepotica. Udala se za oca nakon što joj je umro prvi muž i njihova kćerka koju nikako nije mogla da preboli.
Nakon što se udala za Ćamilovog oca i rodila mu sina Ćamila i potom i kćerku, kćerka umire. Tada je krhka žena skroz izgubila dodir sa spoljnim svetom, a Ćamil je odrastao pod brigom bogatog oca. Nakon njegove smrti nasledio je veliko bogatstvo, a sa njim i ugled. No, Ćamil je oduvek bio pomalo krhak, drugačiji i osećao se kao da je izdvojen od ostalih.
Pošto je uvek bio poseban i drugačiji od drugih, tako se i zaljubio u devojku iz skromnije porodice, mladu i lepu Grkinju. No, njen otac nije hteo ni da čuje za to da se njegova kćerka uda za Ćamila i to samo iz inata jer je Ćamil bio vrlo bogat pa mu je imponiralo da ga odbije. Na kraju je svoju kćerku udao za drugoga i tako slomio srce i njoj i Ćamilu.
Ćamil se u svojoj tuzi okrenuo čitanju velikog broja knjiga pa je tako naišao i na sudbinu Džema. Džem je bio mlađi brat Bajazita. Džem je imao tešku sudbinu samo iz razloga što se rodio kao drugi brat, mlađi, te iz tog razloga nije imao prava na presto.
Život Džem-sultana bio je orijentisan samo na to kako će doći do svojih prava koje je verovao da postoje, dok je drugi deo života proveo u zarobljeništvu jer su ga kao taoca držali moćni vladari kao ucenu za njegovog brata.
Ćamila je potpuno zaokupio život ovog sultana jer je na neki način kroz njegovu tragičnu sudbinu proživeo i svoju. On je proučavao njegov život i slagao njegove deliće i sve više je dolazio do spoznaje da je njihov život jako sličan. Ćamilu se čak ponekad činilo da živi sultanovim životom koliko je na kraju bio upućen u njega.
Prijatelji i poznanici njegovog oca bili su već zabrinuti za njega koliko je postao zaokupljen životom sultana, a sve to doprlo je i do vlasti. Naime, sultan koji je tada bio na vlasti imao je brata kojeg je zatvorio i proglasio ga ludim pa mu je bilo pomalo čudno što se Ćamil toliko zanima za sličnu sudbinu Džem-sultana. Tako je Ćamil završio u Prokletoj avliji.
Ćamil je i tada video vezu između sebe i Džem-sultana jer je i on bio nesrećno zatvoren, niko ga nije shvatao i bio je jako nesrećan. Kada je bio na ispitivanju, bio je toliko izmučen i jadan da je u jednom trenutku priznao kako je i on sam Džem-sultan.
Nakon toga sav jadan, pretučen i krvav odnesen je iz ćelije i ne zna se da li je bio ubijen ili je završio u jednoj od carigradskih mentalnih bolnica. Nedugo nakon toga pušten je iz tamnice i fra Petar. Iako je svo to vreme proveo u zatvoru kao nedužan, proteran je u Akru pa se tek kasnije uputio prema Bosni.
Kada je pričao fra Ratislavu o nesrećnoj Ćamilovoj sudbini zadobio je njegovu punu pažnju. Sada se fra Ratislav priseća svega, dok gleda kroz fra Petrovu ćeliju. Priseća se njegovog života i u njegovim mislima traje fra Petrova priča.
Analiza likova
Likovi: Petar, Ćamil, Karadžoz, Haim
Petar – misaona ličnost koja poseduje dar pripovedanja, bosanski sveštenik, poseduje veliku empatiju. O njemu doznajemo iz priča mladića koji je stajao iznad njegovog groba. Voli sitnice u kojima uživa, racionalan i zanima ga ljudska sudbina. Radoznao jer voli da upoznaje nove ljude i njihove neobične živote. Čvrsto stoji na zemlji, disciplinovan i naučio je da se kontroliše. Fasciniran Ćamilom iako se preplašio njegove vizije. Bori se protiv opsednutosti ponavljanjem Ćamilove životne priče.
Ćamil – intelektualac koji je povučen zbog čega ga okolina ne shvata ozbiljno. Nesretan i opsednut Džem-sultanovom sudbinom. U knjizi ga autor opisuje kroz oči fra Petra koji mu je bio zanimljiv čim je stigao u Avliju. Želeo mu se približiti i doznati njegovu sudbinu. Plemenitog je porekla i voli da čita, otvoren za nova saznanja i ideje, a posebno voli istoriju. Nema interesa za političko stanje u državi i potupno se poistovećuje sa sultanom
Karađoz – okrutni tiranin, koji provodi vlastitu volju, manipulira drugima i veoma ružan
Haim – šizofrenik, često nemiran i pričljiv
Biografija: Ivo Andrić
Ivo Andrić (1892.-1975.) Rodio se pored Travnika u Bosni, a sa porodicom se često selio. Tako je živeo i u Višegradu i u Sarajevu. U Sarajevu je i završio gimnaziju.
Bio je veliki pesnik, novelist, romanopisac i esejist. Njegova prva pesma bila je objavljena u časopisu imenom „Bosanska vila“. U Zagrebu je započeo studije istorije, filozofije i slavistike, a nastavio ga je prvo u Beču pa u Krakovu. Studije je završio 1924. godine u Gracu, a njegova tema rada bila je kako živeti pod turskom vlašću.
Pošto je bio naklonjen pokretu Mlada Bosna, početkom Prvog svetskog rata je bio čak i pritvoren. Posle 1917. godine odlazi u Zagreb gde se počinje baviti književnošću.
Učestvuje u mnogim časopisima i novinama kao što su: „Vihor“ i Hrvatska njiva“. Prvo zbirke lirske proze objavio je takođe u Zagrebu i to su bili naslovi „Ex Ponto“ i „Nemiri“.
1919. godine počinje raditi u diplomatiji i to u ambasadama Kraljevine Jugoslavije. Bio je smešten u Rimu, Parizu, Madridu, Bukureštu, Gracu, Briselu, Ženevi i Berlinu.
Nakon rada u diplomatiji, utočište je pronašao u svom novom domu u Srbiji. 1961. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost za dela „Na Drini ćuprija“ i „Travnička hronika“. Njegova najpoznatija dela su: „Nemiri“, „Lica“, „Ljubav u kasabi“, „Pod Grabićem“, „Izabrane pripovetke“.