Mihailo Lalić

Mihailo Lalić savremeni je crnogorski književnik. Rodio se 1914. godine u selu Trepči u Crnoj Gori. Osnovnu školu pohađao je u selu, dok je gimnaziju pohađao u Beranama. Pravni fakultet pohađao je u Beogradu.

Sve do početka Drugog svetskog rata boravio je u Beogradu gde je i počeo da se bavi književnošću. Pisao je za listove na fakultetu: "Student", "Pravda", "Mlada kultura" i drugi.

Kada je izbio rat vratio se u Crnu Goru i priključio se partizanima. 1942. godine zarobili su ga četnici. U zarobljeništvu je bio sve do 1944. godine te se tada priključio Grčkom narodnoolobodlačkom pokretu.

Po završetku rata radio je kao novinar, a neko vreme i kao urednik "Borbe". 1964. godine bio je izabran za člana srpske akademije nauka i umetnosti, a 1974. godine bio je jedan od osnivača i članova Crnogorske akademije nauka i umetnosti.

Općenito u književenom stvaralaštvu Mihaila Lalića, rat se često spominje, a u romanu "Lelejska gora" okosnica je događanja. Ratom je izradio motiv samoće.

Književno stvaralaštvo započeo je zbirkom pesama "Staze slobode" koju je objavio 1948. godine. A nakon toga objavljivao je samo prozu. Objavio je i nekoliko pripovedaka i romana.

Njegova najpoznaatija dela su: "Izvidnica", " Prvi snijeg", "Poslednje brdo","Lelajska gora", "Hajka", "pramen tame", "Ratna sreća", "Zatočenici" i mnoga druga.

Život je proveo naizmence radeći u Beogradu i Herceg-Novom gde je i umro 1993. godine.