„Pismo Haralampiju“ je prvi štampani rad poznatog srpskog prosvetitelja i reformatora Dositeja Obradovića. Obradović je, vodeći se prosvetiteljstvom kao niti vodiljom, ostavio ogroman trag u srpskoj književnosti. Posebno se zalagao za prosvećivanje naroda i korišćenje narodnog jezika u književnosti, čime su otvoreni novi horizonti za srpsku književnost.
Analiza
„Pismo Haralampiju“ tiskano je 1783. godine u Lajpcigu, a Obradović ga je napisao kao molbu upućenu prijatelju Haralampiju Mamuli, parohu iz Trsta, od kojega je tražio da mu pomogne u prikupljanju novca za štampanje „Sovjeta zdravog razuma“.
U ovom radu Dositej Obradović izlaže svoj prosvetiteljski program. Želi se boriti protiv mraka, neznanja, sujete i predrasuda. Celim pismom provlači se misao kako je prosvećenost naroda najveća potreba. Za Obradovića je jezik bio osnova napretka i kulture jednog naroda, zato se zalagao da se knjige pišu narodnim jezikom, tako da ih osim obrazovanih razumeju i prosti ljudi.
Jezik je prema njemu bio univerzalan i smatrao je kako se ne menja. Verovao je u narodno-jezičnu zajednicu koja bi spajala Srbe, Turke i Hercegovce, a uzrokom mržnje među ljudima nije smatrao veru, nego je verovao kako je ona rezultat slepoće uma. Takođe je verovao kako prosvećivanje i narodni jezik mogu da stvore srećnu zajednicu naroda.
„Pismo Haralampiju“ smatra se manifestom srpskog prosvetiteljstva i jednim od najznačajnijih programskih tekstova nastalih pre pojave Vuka Karadžića. Iako je delimično napisano kao privatno pismo, autor na samom kraju moli primatelja pisma da ga umnoži i prosledi dalje kako bi se prikupio novac.
Obradović pismom upućenim Haralampiju nije želeo da priskrbi nikakvu korist za sebe – tražio je novac koji bi se iskoristio isključivo za štampanje knjige. Međutim, na kraju je ipak odustao od štampanja „Sovjeta zdravog razuma“, pa je umesto toga objavljeno delo „Život i priključenija“.
Elementi dela
Vrsta dela: pismo
Vreme pisanja: 18. vek
Tema: želja autora da u Srbiju uvede prosvetiteljstvo
Ideja: treba pisati srpskim jezikom koji svi razumeju
Sadržaj prepričano
Budući da je u to vreme pisanje knjiga na narodnom sprskom jeziku bilo neuobičajeno, Dositej Obradović je u pismu obrazložio razloge zbog kojih želi to napraviti. Ovo pismo ima poseban historijsko-književni značaj jer se njime veći broj ljudi obaveštava o štampanju knjige na narodnom srpskom jeziku.
U prvom delu pisma Obradović piše kako je stigao u Lajpcig, gde će godinu dana prebivati i slušati što tamošnji učeni ljudi govore. Takođe piše kako će „s pomoću boga i kojeg dobrog Srbina“ dati štampati knjigu koja će se zvati „Saveti zdravog razuma“. Govori kako će njegova knjiga biti napisana čistim srpskim jezikom, kao i pismo koje piše, tako da je mogu razumeti „svi srpski sinovi i kćeri, od Crne Gore do Smedereva i do Banata“.
Naglašava da ne očekuje nikakvu korist za sebe, već da hoće samo toliko novca koliko je potrebno da se plati tipograf.
„Uzdam se da će se naći koji, svojemu rodu dobra želatelj, Sarajlija i Trebinjanin, Novosađanin i Osečanin, da pošlje ovde tipografu po nekoliko dukata za dati mu drznovenje i pokazati mu da se nahode ljudi koji žele, što dobro, srpski na štampi viditi.“
Nadalje, ukazuje na evropski pokret koji se zalaže za to da se knjige pišu narodnim jezikom kako bi ih mogli razumeti svi – i seljani i čobani, kao i bogataši.
„…budući, da kad učeni ljudi misli svoje na opštemu celoga naroda jeziku pišu, onda prosvećenje razuma i svet učenja ne ostaje samo onima koji razumeju stari književni jezik, no prostire se i dostiže i do seljana, predavajući se najprostijem narodu i čobanima, samo ako znadu čitati.“
Obradović ističe kako jezik nema nikakvu korist ako knjige koje su napisane ne može pročitati veliki broj stanovništva. Određeni jezik smatra toliko korisnim koliko ljudi taj jezik može koristiti u čitanju i pisanju, stoga u skladu s tim navodi kako je narodni jezik najkorisniji.
„Koliko je onih koji imadu vreme i sposob za naučiti stari književni jezik? Vrlo malo! A opšti prosti dijalekt svi znadu i na njemu svi, koji samo znadu čitati, mogu razum svoj prosvetiti, srce poboljšati i narav ukrasiti. Jezik ima svoju cenu, od polze koju uzrokuje. A koji može više polzovati nego opšti celoga naroda jezik?“
Dodaje kako istim jezikom govori ogroman broj ljudi, i to na velikom području:
„Ko ne zna da žitelji črnogorski, dalmatski, hercegovski, bosanski, servijski, horvatski, slavonijski, sremski, bački i banatski, osim Vlaha, jednim istim jezikom govore? Govoreći za narode koji u kraljevstvima i provincijama žive, podrazumevam koliko grčke crkve, toliko i latinske sledovatelje, ne isključujući ni same Turke, Bošnjake i Hercegovce, budući da zakon i vera može se promeniti, a rod i jezik nikada.“
Obradović u pismu piše kako će njegova knjiga biti za sve one koju razumeju „naš jezik“ i koji čistim i pravim srcem žele prosvetliti svoj um i poboljšati narav. Naglašava kako u „današnjem veku prosvećenom“ nije važno ko je koje vere ili zakona, jer vera nije uzrok zla. Zlo uzrokuju „nerazumlje, slepoća uma, pokvareno, pakosno i zlo srce i preko mere ljubav k samom sebi. Ovo su izvori iz kojih izviru sve strasti koje uznemiravaju rod čovečji i koje čine da čovek na čoveka mrzi, jedan drugoga huli, goni, tlači, ozlobljava, proklinje, u večnu muku šalje i vragu predaje“.
On kaže kako će pisati za um, srce i čovekovu narav, za braću Srbe, gde god oni živeli i koje god vere bili. Posebno važnim smatra obrazovanje mladih generacija, a najboljim načinom za to smatra prevođenje zlatnih i prekrasnih misli učenih ljudi na „naš jezik“.
Na kraju pisma Obradović traži od Haralampija da umnoži pismo u nekoliko primeraka i podeli ih okolo. Dodaje kako neće biti obeshrabren ni ako pomoć izostane, već će i dalje nastaviti s pisanjem i štampanjem, a plaćom će smatrati to što će neko nakon njegove smrti nad njegovim grobom reći sledeće:
„Ovde leže njegove srpske kosti. On je ljubio svoj rod. Večna mu pamet.“
Biografija: Dositej Obradović
Dositej Obradović bio je poznati srpski prosvetitelj i reformator nacionalnog buđenja. Rođen je 1739. godine u Čakovu, nekada rumunjskom delu Banata. Iako se školovao za kaluđera po svojoj želji, napustio je taj poziv i odlučio proputovati Europu. To je bilo ključno za njegovu kasniju ulogu prosvetitelja, jer je upravo na svojim putovanjima pokupio prosvetiteljske ideje i ideje racionalizma.
Obradovićeva misija bila je prosvećenje naroda, stoga je prevodio mnoga važna dela, ali i basne. kako bi ona bila pristupačna običnom puku.
Njegovo prvo delo bilo je „Život i priključenija“, također napisano s mišlju da služe prosvećenju. Delo je izdano 1783., nakon čega je sledio i drugi dio knjige, izdan pet godina nakon prvoga. Prvo štampano delo Dositeja Obradovića bilo je „Pismo Haralampiju“.
Obradović je sudelovao u Prvom srpskom ustanku i to sakupljajući priloge za ustanike, te vršeći za njih poverljive misije. Postao je prvi srpski ministar prosvete, pa je po svojoj dužnosti osnivao škole, savetovao ustaničke vođe, te bio Karađorđev lični sekretar i savetnik.
Obradović je umro 1811. godine u Beogradu.