Kralj Edip pisca Sofokla je najpoznatija grčka tragedija koja je prvi puta izvedena 429. godine prije Prva je od tri tebanske drame u koje još spadaju „Edip na Kolonu“ te „Antigona“. Kralj Edip spada u najpoznatije grčke tragedije. Glavna radnja tragedije je preuzeta iz najpoznatijeg grčkog mita, Edipovog mita.
Analiza
Tragedija se bavi životom Edipa. On je u početku srećan i jak, ali pun sumnje. Želi da sazna istinu i misli da će ga ona osloboditi. No, na kraju se sve više zapliće i odlazi u propast.
Predradnja drame započinje još u doba kralja Laja, Edipovog oca. Edip nije bio ni svestan da je ispunio gotovo celo proročanstvo koje je njegovom ocu prorečeno u vreme njegova rođenja. Iako se pokušao učiniti sve da do toga ne dođe, Edip je ubio oca i oženio svoju majku sa kojom je dobio četvero dece.
Radnja započinje u vreme kuge u Tebi, a specifično je da cela radnja traje jedan dan i da se odvija ispred dvora u Tebi. Tema dela je potraga za Lajevom ubojicom, no kroz celu radnju upoznati smo s osećajima jednog čoveka koji se bori sam sa svojom sudbinom. Edip celo vreme sam sebe propitkuje o svojoj prošlosti, strahovima, sumnjama i tuzi.
Edip je, poput svih Sofokleovih likova, bio junak koji nije bežao od svoje sudbine. Kroz celu dramu Edipu se mešaju osećaji. Na samom početku slavni je kralj, a kako radnja teče Edipov lik je sve više okrenut osećajima srama i očaja, dok na kraju ne bude progonjen iz zemlje. Upravo zbog toga, „Kralj Edip“ je tragedija jer u središtu događanja je lik koji se bori protiv sudbine od koje na kraju ipak biva poražen.
Radnja ove drame nastavlja se u drugoj tebanskoj drami „Edip na Kolonu“, a tragedija „Antigona“ je posljednja u tebanskom ciklusu. Zbog načina na koji je Sofokle povezao „Kralja Edipa“, „Edipa na Kolonu“ i „Antigonu“, mnogi ih često pogrešno nazivaju trilogijom.
Elementi dela
Vrsta dela: drama (tragedija)
Vreme radnje: neodređeno
Mesto radnje: grad Teba
Tema dela: ispunjenje proročanstva o Edipu
Ideja dela: od vlastite sudbine ne možemo pobeći
Sadržaj prepričano
Laj, tebanski kralj, saznao je od proročice da će ga vlastiti sin ubiti. Iz tog razloga zapoveda da se njegovom novorođenom sinu noge probodu i da se odnese na planinu Kiteron da ga pojedu divlje zveri. Pastir koji je trebao da odnese dete na planinu Kiteron, sažalio se na njega i dao ga drugom pastiru. Taj drugi pastir ga je dao Polibu, korintskom kralju.
Polib je odlučio da ga usvoji i da mu ne kaže za njegovo pravo poreklo. Nakon nekog vremena jedan pijani Korinćanin je rekao Edipu da nije pravi Polibov sin. Tada se u Edipu probudila sumnja i on je poželeo da sazna pravu istinu. Zato se obraća delfijskom proročištu. Ne saznaje ništa o svom poreklu, ali mu proročište govori da će se dogoditi tragedija. On će ubiti oca i nakon toga će se oženiti sa majkom.
Edip je pogođen onim što je čuo, pa je odlučio iz tog razloga da ode odmah prema gradu Tebi, a ne kao što je prvobitno mislio da ode u Korint. Na putu su ga zadesile nesreće. Sreo je jednog starca pa se posvađao sa njim. U toj svađi ubio je i njega i njegovu pratnju. Potom oslobađa grad Tebu od strašne nemani Sfinge koja je opsedala grad. Njegova nagrada za ovo dobro delo je tebanski presto.
Ubrzo nakon toga, Edip se oženio sa Jokastom, Lajevom udovicom. Međutim, nije znao da se radi o njegovoj majci. Jokasta i Edip su imali četvoro dece i on je vladao Tebom.
Prava radnja tragedije počinje kada je Tebu zadesila tragedija. Naime, u grad Tebu stigla je kuga. Tada kralj Edip u proročište šalje svog savetnika, Jokastinog brata, Kreona. On je trebao da sazna nešto više o ovom zlu i pronađe savet kako da se spasi grad. Kreon saznaje da se negde u gradu nalazi ubica. Ubica Laja, tebanskog kralja, mora da se pronađe, kazni i protera. Tada će grad biti spašen od kuge.
Tada počinje potraga za njim – prava radnja tragedije. Tebanski starci koji sačinjavaju hor savetuju Edipa da se obrati vraču. No, Tirezije, slepi vrač nije hteo ništa da otkrije. Edip se zbog toga naljutio i optužio vrača da se dogovara sa ubicom. Tada Tirezije, ljut što ga je Edip tako optužio, otkriva mu istinu. Kaže mu da je on sam ubica koga svi traže.
Ljut i povređen zbog informacije koju je saznao, Edip optužuje Tirezija da je Kreonov saučesnik u zaveri. On je uveren da Kreon želi da se tako domogne prestola. Kreon mu je pokušao objasniti kako on nema ništa sa tim, no Edip mu ne veruje. Smiruje ga Jokasta koja mu govori da se ne brine previše zbog Tirezija. Naime, ona mu govori da se nije ispunilo ni Tirezijevo proročanstvo koje je dao Laju. Kaže mu da je Laja trebao da ubije njegov sin, ali to se nije dogodilo, već su ga na raskršću ubili razbojnici.
Iako su Jokastine reči trebale da ga umire, nije bilo tako. Edip se setio da je i on ubio nekoga na raskršću, pa to pobudi veliku sumnju u njemu. Setio se kako može da sazna istinu. Naredio je da se dovede pastir. On je bio jedini preživeli iz tadašnje Lajeve pratnje. Tada do Edipa dolazi glasnik koji mu prenosi vest da je Polib, njegov otac i korintski kralj, preminuo i da narod želi da on bude novi kralj.
Edip ne želi ni da čuje za to, jer se boji da ne oženi kasnije svoju vlastitu majku. No, glasnik mu govori kako ne mora da se brine, jer on ionako nije Polibov sin. Uz to, govori mu da ga je on na vlastitim rukama kada je još bio dete doveo na dvor. On je preuzet iz ruku pastira koji je radio za kralja Laja.
Jokasta tada shvata strašnu istinu. Ona ćuteči odlazi u dvor. Tada se pojavljuje svedok ubistva, pastir. On otkriva celu istinu. Edip je ubio vlastitog oca i nakon toga je oženio svoju majku. Edipa je ovo jako pogodilo i sa svojom teškom sudbinom odlazi do dvora.
Nakon nekog vremena sluga javlja strašnu vest. Kraljica Jokasta izvršila je samoubistvo vešanjem, a Edip je sam sebe kaznio. Simbolično je odlučio sam sebi iskopati oči. Uzeo je iglu iz Jokastine haljine i iskopao ih. Razlog tome bila je činjenica da nije video ni ono što je video Tirezije, slepi vrač.
Tragedija završava tako što je Edip zamolio Kreona da se brine za njegove kćerke, Izmenu i Antigonu, a njega slobodno može da progna. Tako Edip, slep i potpuno slomljen tragično završava svoj život koji je trebao biti srećan.
Analiza likova
Likovi: kralj Edip, Jokasta, sveštenik, Kreon, prorok Tirezije, glasnik iz Kreona, pastir
Kralj Edip – rođeni sin Jokaste i Laja, koji su dobili proročanstvo da će njihov sin ubiti oca i oženiti majku. Jokasta ga je kao tek rođenu bebu predala pastiru da ga ostavi divljim zverima na brdu Kiteron. Tamo ga je preuzeo glasnik korintskog kralja Poliba i odneo kralju. Kralj Polib prihvatio je Edipa i odgojio ga kao svog sina, ali nakon što je Edipu navešteno proročanstvo da će ubiti svog oca i oženiti majku, on beži od kuće. U bekstvu sretne svog pravog oca, Laja, s kojim se posvađa i na kraju ga ubije.
Na putu do Tebe, Edip reši sfinginu zagonetku, a za nagradu dobije tebansko prestolje koje je nakon Lajeve smrti ostalo upražnjeno. Otpočetka se pokazao kao pravedan kralj kojemu je stalo do potreba naroda. Zbog svog poštenja i visokog osećaja moralne dužnosti išao je toliko daleko da je stradao kao krivac bez krivnje. U ovoj drami su mu istovremeno dodeljene uloga počinitelja zločina, istražioca, suca i izvršitelja presude. Unatoč tituli kralja, prikazan je kao stvarni čovek s osećajima ljubavi i straha, koji sam odlučuje o svojoj sudbini, iako su nju već odredili bogovi.
Jokasta – Edipova prava majka, koja ga je nakon rođenja predala pastiru da ga se reši. Iako je volela Laja, bila je zahvalna Edipu jer je spasio njihov grad. Zbog toga je postala njegova žena i rodila mu dva sina i dve kćeri. Jokasta je iskreno volela Edipa kao muškarca, a smrt vešanjem bila je kazna koju je sama sebi zadala. O glavu su joj se obili gresi iz prošlosti, a zatim se ispunilo proročanstvo i ona je zavolela muškarca koji joj je rođeni sin. Verovala je kako je smrt jedini izlaz iz svega toga.
Biografija: Sofokle
Sofokle (495.-406. godine p.n.e.) je rođen u Kolonu, gradu blizu Atine i potiče iz bogate porodice. Bio je starogrčki dramaturg. Takođe, on je jedan od trojice velikih tragičara, zajedno sa Eshilom i Euripidom. Iako je bio poznat pesnik, bavio se aktivno i državničkim poslovima.
Napisao je više od stotinu tragedija, ali sačuvano ih je samo sedam. Tako su poznate tragedije: „Antigona“, „Elektra“, „Kralj Edip“, „Trahinjanke“, „Ajant“, „Filoktet“, „Edip na Kolonu“. Sačuvan je i samo deo drame „Sledbenici“.
Uneo je neke novitete nakon Eshila. Tako on uvodi trećeg glumca, povećava broj osoba u horu pa ih više nema 12 nego 15, no hor sada samo prati radnju. Čovek mu je u prvom planu, delovanje i životne strasti. Isto tako napustio je mitski, grčki svet.