Vilijam Fokner

Vilijam Fokner rodio se 25. septembra 1897. godine u mestašcu Albani u saveznoj državi Misisipi, kao praunuk Vilijama Katberta Foknera, trgovca koji je u istoriju književnosti ušao svojim romanom Bela ruža Memfisa.

Sa pet godina seli se sa porodicom u gradić Oksford, u istoj državi. Kratko je učestvovao u 1. svetskom ratu, kao pilot u Kanadskim dobrovoljcima. Posle rata seli se u Nju Orleans, gde se druži sa Šervudom Andersonom, koji je imao značajan uticaj na njegovo stvaralaštvo.

Za to vreme je napisao nekoliko pesama i crtica o Nju Orleansu, a sredinom 20-ih godina vraća se u Oksford, gde se ženi, kupuje farmu i ostatak život provodi kao farmer, kojem je pisanje hobi. Umro je 6. jula 1962. Prvi roman, "Vojnikova plata", objavio je 1926., i tipično je delo predstavnika "izgubljene generacije" (Hemingvej, Dos Pasos, Ficdžerald).

Pravi proboj napravio je tek sa romanom "Buka i bes" (1929.), koji je bio revolucionaran u istoriji romana. Ostala poznatija dela su mu romani: "Dok sam ležao na samrti", "Svetilište", "Svetlo u avgustu", "Abšalome, sine moj"; zbirka pripovedaka: "Ovih 13 drama", "Rekvijem za opaticu".

Godine 1950. Fokner je dobio Nobelovu nagradu - nakon brojnih američkih književnih nagrada, konačno priznanje njegove vrednosti.