Janko Veselinović

Janko Veselinović bio je značajni srpski pisac devetnaestog veka. Rođen je 1862. godine u Crnobarskom Salašu. Otac mu je bio sveštenik, pa je Janko i sam krenuo na bogosloviju nakon što je završio osnovnu školu u Glogovcu i gimnaziju u Šapcu. Ipak, Janko nije završio studije na bogosloviji, već je 1878. godine krenuo u učiteljsku školu. Ni nju nije završio, ali se svejedno kasnije zaposlio kao učitelj.

Veselinović je radio kao učitelj do 1882. godine. 1881. se oženio, a 1884. godine ponovo polagao ispit za učitelja. Tu profesiju još je jednom napustio kad je 1886. godine otišao u Beč kako bi usavršio kurs za telegrafista. Kurs je nastavio u Srbiji nakon što se vratio u zemlju zbog bolesti, ali tada se odao životu po kafanama te ga nije završio.

Prvu knjigu Veselinović je hteo da štampa 1886. godine, ali neuspešno. Nakon što su mu rukopisi neslavno odbijeni, Janko je hteo sve da ih spali. Kasnije je Veselinović postao urednik "Srpskih novina", "Pobratima" i "Dnevnog lista". Radio je u državnoj štampariji i u Narodnom pozorištu kao dramaturg. Nastavio je da piše, ali i da se sukobljava s vlastima, zbog čega je nekoliko puta završio u zatvoru.

Na kraju je Veselinović iza sebe ostavio 30-ak knjiga, među kojima su najznačajnije "Hajduk Stanko", "Poljsko cveće", "Slike iz seoskog života", "Od srca srcu" i "Slike iz učiteljskog života".

Kao i drugi pisci toga vremena, Janko je voleo kafane i gradski životom, a mnogo se družio i s Milovanom Glišićem. Nakon što se vratio na selo, zbog neurednog života obolio je od tuberkuloze. Od te bolesti je preminuo 1905. godine, a na večni počinak ispratili su ga Aleksa Šantić i Svetozar Ćorović. Nekoliko romana nije uspeo da završi pre smrti.