Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš rođen je u Tovarniku u Srijemu 13. juna 1873. godine, na petak. Porodica mu je bila iz Hercegovine, a doselila se preko Sinja u Tovarnik još u 18. veku. Matošev djed i otac bili su učitelji, pa se s porodicom preselio u Zagreb, nakon što mu je otac tamo dobio učiteljsko nameštenje. Antun je tako odrastao u Zagrebu, u sadašnjem samom centru grada.

Pohađao je gornjogradsku gimnaziju, ali nije bio baš dobar učenik. Dva puta je polazio u sedmi razred jer nije mogao da položi fiziku i hrvatski jezik. Nakon gimnazije, upisao je studij veterine u Beču, ali je i tamo izgubio stipendiju, jer nije mogao da prođe kolokvij. 1892. godine napisao je svoje značajno delo "Moć savjesti", koje se smatra početkom moderne u hrvatskoj književnosti. 1893. Matoš je otišao u vojsku i već sledeće godine dezertirao. Pobegao je u Srbiju, i nakon Šapca, nastanio se u Beogradu. Neko vreme živeo je u Tovarniku, pa u Senti i Bačkoj gde je imao porodicu.

U Beogradu je Matoš radio razne poslove - bio je od čelista do novinara. Zalazio je na mesta gde su se okupljali književnici i boemi. Upoznao je neke književne i umetničke ličnosti, te nastavio da preživljava dajući instrukcije, svirajući i pišući članke. Počeo je da piše za novine "Pobratim", a onda i za list "Nada" koji je izlazio u Sarajevu. Najviše je pisao književne i kazališne kritike, ali i kratke priče. Kritike su mu bile beskompromisne i nije oklevao da kaže brutalnu istinu o bilo kome, koliko god uticajan bio i kojoj god političkoj strani pripadao.

1898. godine Matoš je otišao u Beč, pa u Minhen i Ženevu, sve dok se sledeće godine nije nastanio u Parizu. Tamo je napisao neka svoja najznačajnija prozna dela. Dobio je posao i od 1900. godine počeo da radi kao novinar, napokon sa stalnim zaposlenjem i dobrom platom.

1904. godine vratio se u Beograd, a iako još nije smeo da se vrati u Hrvatsku zbog dezerterstva, povremeno ju je tajno posećivao. Tek je 1908. godine dobio pomilovanje i vratio se u Zagreb. 1911. putuje u Italiju, gde je napisao svoje poznato delo "Rimski feljtoni".

Zbog svoje naravi, uspeo je da se posvađa sa svim književnim i političkim kružocima u Hrvatskoj i Srbiji. Bio je pravaš, ali je istupio iz stranke. Svoje frustracije i mišljenja pisao je u feljtonima, polemikama, humoreskama i epigramima, te satiričnim prikazima zagrebačke i hrvatske stvarnosti. Matoš je ostao poznat po svojim pričama, pripovetkama, pesmama, književnim i političkim kritikama te putopisima.

Zbirke pripovetaka su mu "Iverje", "Novo Iverje" i "Umorne priče", a najpoznatiji putopis, lirski putopis "Oko lobora". Pesama je napisao tek osamdesetak. Njih je počeo da piše zadnje u svom stvaralačkom životu. Neke od najpoznatijih su "Utjeha kose", "Devojčici mesto igračke", "Samotna ljubav", "1909.", "Stara pesma", "Notturno", "Jesenje veče", "Iseljenik" i druge.

Matoš je umro od karcinoma grla u Zagrebu 1914. godine.