„Bajka o mrtvoj kneginji i sedmorici delija“ poznata je bajka ruskog pisca Aleksandra Sergejeviča Puškina. Današnja deca bolje poznaju njenu moderniju verziju, bajku „Snežana“, odnosno „Snežana i sedam patuljaka„, koja je ovoj bajki bila inspiracija.
Analiza
Mesto patuljaka, u ovoj bajci imamo delije, velike i snažne junake, ali njena glavna tema i ideja su isti. Puškinova bajka napisana je 1833. godine, a objavljena je godinu kasnije. I ona je obrada ruske narodne bajke kojoj je Puškin dodao i motive iz Nemačkog folklora, odnosno preuzeo ih je verzije priče o Snežani koju su objavila braća Grim.
Ova priča nešto je više realna od Snežane koju znamo, ali glavni motivi ostali su isti. Kneginji je majka umrla na porodu, pa joj se otac oženio za lepu caricu. Iako je bila veoma lepa, blede puti i pametna, bila je vrlo tašta i sve što je želela bilo je da bude najlepša na svetu. Carica je imala i magično ogledalce koje bi svakodnevno ispitivala je li upravo ona najlepša, a ogledalce joj je odgovaralo potvrdno.
Tako je bilo sve dok kneginjica nije narasla, verila se za kraljevića i od sreće postala još lepša. Zanimljivo je da su se u ovoj priči kneginja i kraljević poznavali i voljeli i pre nego ju je on spasio na kraju priče. Od ljubomore je carica naredila jednoj Arapki da odvede kneginju u šumu i tamo je ubije, ali ona to nije mogla da učini. Kneginja se nakon toga sakrila u kuću delija, s kojima je dalje živela kao da im je sestra, sve dok se sama carica nije prerušila u prosjakinju i pokušala da ubije kneginju otrovanom jabukom.
I ova bajka ima svoje očite junake i zlikovce, koji su po karakteru posve različiti jedni od drugih. Pa je tako mlada kneginja opisana kao dobra, skromna, vredna i moralna, iako je veoma lepa. Carica je s druge strane vrlo tašta, ljubomorna, iako pametna. Njene mane posebno su došle do izražaja nakon što su je naterale da postane i ubica. Pokušala je da ubije svoju pokćerku samo zato što je bila ljubomorna na njenu lepotu.
Ali kao i u mnogim bajkama, i ova ima srećan kraj. Ljubav i dobrota pobedili su ljubomoru i taštinu. Na kraju je carica završila tragično i to iz osećaja krivnje. Kada je videla onu koju je pokušala ubiti, od tuge je umrla. Pouka ove priče je da uvek treba biti dobar i veran svojim obećanjima, jedino tako ćemo moći da živimo srećno.
Elementi dela
Vrsta dela: bajka
Vreme radnje: neodređeno
Mesto radnje: dvorac, šuma
Tema dela: ljubomora carice na lepotu mlade kneginje
Ideja dela: ljubav, iskrenost i poštenje na kraju pobede zlo
Sadržaj prepričano
Jednom davno živeli su jedan car i carica. Car je morao da ide u vojsku, a trudna carica ostala je da ga čeka u dvorcu. Čekala ga je dugo, a on nikako da se vrati kući. Prošlo je i devet meseci i carica je bila na porodu. Baš tada, vratio se i car, taman na vreme da još jednom vidi caricu pre nego je od poroda i umrla. Rodila je lepu curicu i da bi imala majku, car se ponovo oženio. Izabrao je za sebe lepu, pametnu i bistru ženu, ali taštu i veoma ljubomornu. Nova carica imala je magično ogledalo koje je volela više od ičega, pogotovo zato što je mogla da ga ispituje po cele dane tko je najlepši na svetu. Ogledalo bi joj govorilo da je to ona, pa je carica bila zadovoljna.
Trajalo je to sve dok mala kneginja, careva kći, nije odrasla. Verili su je za kraljevića Jeliseja, kojeg je i mnogo volela. Tada se i prolepšala, pa kada je carica pitala ogledalo tko je najlepši, ono joj je odgovorilo da ona jest lepa, ali da je kneginja od nje još i lepša. U besu, carica je skoro razbila ogledalo, bacila ga je i odlučila učiniti nešto da ponovo postane najlepša. Pozvala je jednu Arapku i naredila joj da odvede kneginju u šumu, tamo je veže za stablo i ostavi je kako bi je pojele divlje životinje.
Arapka je učinila šta je carica tražila od nje – odvela je kneginju u šumu, ali nije mogla da je veže za stablo i ostavi da umre – bilo joj je i suviše žao devojke, pa ju je pustila da pobegne u šumu. Kada se vratila u dvorac, Arapka je od straha rekla carici da je učinila sve šta se od nje tražilo. Carica je napokon bila zadovoljna.
Vest se brzo proširila zemljom i došla do kraljevića Jeliseja, kneginjinog verenika. Kada je čuo da je njegova draga izgubljena u šumi, možda i mrtva, odmah je krenuo da je traži. Otisnuo se u svet, pokušavši da je što pre nađe.
Za to vreme, kneginja je lutala šumom. Odjedom je naišla na jedan dvor, gde ju je dočekao pas, pa odveo do kuće. Kneginja je ušla u praznu kuću, ugodnu, ali pomalo neurednu, pa je odlučila da je očisti. Nadala se da se onaj tko tamo živi neće uvrediti. Nakon što je sve sredila, umorila se i zaspala na krevetu. Oko ručka, u kuću je ušlo sedam delija. Najpre su se iznenadili šta je sve toliko čisto, a onda shvatili da je netko još uvek u kući. Zazvali su stranca da se pokaže, a pred njih je izašla kneginja. Odmah su je toplo primili u svoj dom.
Od tog dana, kneginjica je živela kod delija. Oni su svaki dan odlazili na posao, a onda je ostajala kod kuće, brinući se o dvoru, kući i jelu kao prava domaćica. Brzo je zavolela delije kao sopstvenu braću, a oni su zavoleli i nju. S vremenom, delije su se u kneginju i zaljubili, pa je molili da izabere nekoga od njih za muža, a ostali će da je nastave voliti kao sestru. Ona se zahvalila, ali i odbila. Rekla je da ih sve jednako voli i da ne može među njima da izabere muža, pogotovo jer je već verena i njeno srce pripada kraljeviću Jeliseju.
Nakon nekog vremena, na carevom dvoru, carica je odlučila da se pomiri sa svojim magičnim ogledalom. Ponovo ga je izvadila i pitala tko je najlepši na svetu, pa se silno iznenadila kada je čula da je onda jako lepa, ali da je kneginja i dalje najlepša. U besu je izašla i odlučila da sama ubije kneginju.
Jednog dana, u dvoru delija, pojavila se jedna siromašna starica. Kneginja je baš radila po kući kada ju je videla. Odmah je pohitala da joj dade malo kruha, a u znak zahvalnosti, starica je njoj dala jabuku, veliku sočnu i žutu kao da je od zlata. Kneginja se vratila u kuću, ali ju je jabuka toliko mamila da je odlučila pojesti je. Već nakon prvog zalogaja, kneginja se srušila jer je jabuka bila otrovana.
Kada su se taj dan delije vratile s posla, pronašli su kneginju mrtvu. Izgledala je živa, kao da spava, samo nije disala. Očajni i uplakani delije odlučili su da je neće zakopati, nego je staviti u stakleni lijes i podići na stupove da je na pojedu životinje. Silno su plakali na lijesu, ali kneginja je i dalje bila kao umrla.
Za to vreme kraljević Jelisej po celom se svetu raspitivao o kneginji. Nitko nije znao tko je ili gde je ona, pa je počeo da ispituje i Sunce, Mesec, vetar i naposletku, potok. Tek mu je potok rekao o kneginji u staklenom lijesu. Kraljević Jelisej odmah je pohitao da po poslednji put vidi svoju verenicu. Kada je došao do ljesa, od boli i tuge pao je na njega. Lijes se tada razbio, a od potresa, probudila se i kneginja.
Sreći im nije bilo kraja. Zaljubljeni par krenuo je prema carevini, usput pričajući o svačemu. A kada su došli na dvor i kada je carica videla živu kneginju, od tuge je na mestu umrla. Kraljević i kneginja uskoro su napravili svadbu i to najveću koju je narod ikada vidio!
Analiza likova
Likovi: car, carica, kneginja, kraljević Jelisej, Arapka, delije
Kneginja – ona je glavni lik u priči. Opisana je kao mlada i veoma lepa devojka. Još je kao dete ostala bez majke, pa je odrastala sa maćehom, lepom, ali taštom caricom. Kneginja je odrasla kao vrlo skromna i moralna devojka. Zaljubila se u kraljevića Jeliseja, koji joj je postao i verenik. Zbog te ljubavi se veoma prolepšala, što ju je skoro odvelo i u smrt. Ipak, upravo zbog svoje dobrote, uspela je da se spasi. U šumi je pronašla kuću sedmorice delija i oni su je prihvatili kao svoju sestru. I ona je njih mnogo volela, ali samo kao braću, jer njeno srce i ljubav pripadali su njenom vereniku, kraljeviću Jeliseju. Baš zato što je kneginja bila toliko dobra, carica je uspela da je otruje. Iskoristila je njeno meko srce i podvalila joj otrovanu jabuku. Srećom, pravo prijateljstvo delija i ljubav kraljevića uspeli su da pobede smrt i zato ova priča ima sretan kraj.
Carica – druga je supruga cara i maćeha kneginji. Bila je lepa, vitka, bele puti, vrlo pametna i bistra, ali uz to je bila i vrlo tašta i ljubomorna. Htela je da zauvek bude najlepša u celoj carevini i imala je magično ogledalo koje je ispitivala o svojoj lepoti. Kada je saznala da je mlada kneginja lepša od nje, pokušala je da je ubije. Bila je strašno besna kada joj to nije uspelo prvi put, pa je drugi put otišla sama da to učini. Ali kada je kasnije otkrila da je kneginja živa i kada ju je videla na dvoru, od tuge i grižnje savesti se srušila na zemlju i umrla.
Kraljević Jelisej – bio je verenik lepe kneginje i mnogo ju je voleo. Kada je čuo da je izgubljena u šumi, nije hteo verovati da mu je verenica mrtva, pa je odmah otišao da je traži. I nakon dugo lutanja po svetu, kada nitko nije znao gdje je kneginja, nije odustajao. Pitao je čak i Sunce i Mesec znaju li gdje se nalazi. Na kraju je njegova ljubav spasila kneginju. Zbog hrabrosti i odlučnosti da je pronađe i zbog tuge zbog koje se srušio na lijes, kneginja je oživela. Njih dvoje nakon toga su se vratili u carevinu, oženili i živeli sretno do kraja života.
Delije – delije su bili snažni muškarci i junaci koji su odmah pružili kneginju utočište, dom i svoju ljubav. Dok su oni radili, pustili su njoj da bude domaćica njihove kuće. Štitili su je i voljeli kao rođenu sestru, a onda su se u nju i zaljubili. Ali nakon što je ona odbila njihovu prošnju, nisu se naljutili. Potivali su to što voli drugoga i što je drugome obećala, pa su nastavili da je vole i s njom žive kao sa rođenom sestrom. Gorko su plakali kada su je pronašli mrtvu i sagradili joj lep, stakleni lijes.
Biografija: Puškin
Aleksandar Sergejevič Puškin bio je ruski pesnik. Rođen je 6. juna 1799. godine u Moskvi. Smatra se da je bio ponajbolji pesnik i otac moderne ruske književnosti. U ranom detinjstvu prepušten je vaspitanju seljaka Nikite Kozlova i seljanke Arine R. Jakovljeve.
Aleksandar je po ocu bio potomak stare plemićke porodice, dok mu je majka bila unuka Gannibala, slavnog etiopskog kneza koji je delovao kod cara Petra Velikog. Roditelji su ga kao dete poslali na školovanje 1811. godine u licej pored Petrograda.
Dok se školovao u liceju počeo je pisati, a posle završetka škole već je bio poznat u svetu pesnika. Iako je na početku prihvatao klasicističku tradiciju, posle ju je odbacio. Počeo je pisati romantičke poeme i kretao se u društvu mnogih intelektualaca, zbog kojih je njegovo stvaralaštvo još jače.
Najpoznatija dela su mu: „Mocart i Salieri“, „Pir za vreme kuge“, „Kapetanova kći“, „Dubrovski“, „Pikova dama“, „Kavkaski zarobljenik“, „Cigani“, a životno delo mu nosi naziv romana „Evgenij Onjegin“. Umro je 29. januara 1837. godine od posledica ranjavanja.
Autor: V.B.